Danas se prisjećamo hrvatskog košarkaša Dražena Petrovića (Šibenik, 22. listopada 1964. – Denkendorf, 7. lipnja 1993.).
Bio je jedan od najvećih hrvatskih i svjetskih košarkaša te je uvršten među 50 osoba koji su najviše pridonijeli Euroligi. Spada u red najvećih hrvatskih sportaša svih vremena. Smatra se predvodnikom vala europskih košarkaša u NBA.
Svoju sjajnu i trofejima ispunjenu karijeru počeo je sa svega 15 godina kada ga je trener prvoligaškog kluba Šibenke ubacio u igru nakon čega se javnost po prvi puta upoznala s izvanrednim igračem koji će desetljeće poslije obilježiti europsku i svjetsku košarku. Dražen je počeo igrati nakon što je starijem bratu Aleksandru skupljao i dodavao lopte na njegovim treninzima. Ostajao bi poslije treninga sam u dvorani i šutirao sve dok ne padne noć. Kad je počeo igrati u šibenskim kadetima, svoju minutažu za trening samostalno je produljivao i do kasnih sati. Prije škole dolazio je u praznu dvoranu i trenirao, a poslijepodnevni trening zadnji je napuštao. Izniman talent i, još važnije, nesvakidašnja radišnost za tako malog dječaka nije mogla promaći i vrhunskim stručnjacima. Već tada prognozirali su mu vrhunsku karijeru zamijetivši kako je već u ranoj dobi sposoban preuzeti svu odgovornost za svoju momčad i ako treba, utakmicu riješiti sam. Draženova predanost košarci, njegova dobrota, fanatični pristup radu izniman karakter i nevjerojatna ljubav prema poslu koji je obavljao, očaravali su. Od Dražena je bilo i većih talenata, ali rijetki su oni koji su mu se približili. Dražen nije poput Ćosića bio avangarda niti je posjedovao Kukočevu čaroliju i imaginaciju. Dražen je bio drugačiji tip košarkaša. Imao je instinkt ubojice i čeličnu volju.
Kad bi propustio samo jedan trening, smirio bi se tek kad bi sljedeći dan odradio dvostruko. Kad je potpisao za Real, dakle, kad je financijski postao potpuno neovisan, Dražen nije zanemarivao ni školu. Otac Jole tu je bio isključiv. Sve je to lijepo, ali škola je najvažnija. Dražen je tu filozofiju prihvatio. Popusta nije bilo nikome, sebi najmanje.
Postavio je nove standarde u igri. Kao dijete vodio je svoju Šibenku do naslova prvaka bivše države. S Cibonom se dva puta penjao na europski tron, a Draženove zagrebačke godine najviše su upamtili u Madridu. Real je Draženu bio omiljena mušterija. Gotovo nikad im nije zabio manje od 40. Nabijao im je komplekse, mrzili su ga, jer su ga se bojali.
U Wroclawu, šestog lipnja 1993. godine, u kvalifikacijama protiv Slovenije, u jednoj sasvim rezultatski nevažnoj utakmici, kapetan je posljednji put predvodio svoju reprezentaciju. Sljedećeg dana krenuo je s momčadi prema Zagrebu. Iskrcao se u Frankfurtu, pozdravio s ostatkom momčadi i autom produžio prema Münchenu preko Ingolstada gdje je poginuo u prometnoj nesreći.
Poslije Draženove smrti Hrvatska je osvojila još samo tri medalje. Sve tri brončane i sve u nizu. Iz današnje perspektive, ti dosezi čine se kao san, no onda su bili etiketirani kao neuspjesi. Jednostavno, nedostajao je čovjek koji će znati povući kad ne ide. Recimo, u polufinalu SP u Torontu 1994. Hrvatska je izgubila u izjednačenom susretu protiv Rusije, pri čemu su hrvatski košarkaši slobodna bacanja pucali oko 50 posto. Dražen ta bacanja, posebno ona ključna, nikada ne bi promašivao. Nije ih promašio ni kao 18-godišnjak u finalu protiv Bosne 1983., onda kad je cijeli SIV i dobar dio CK SKJ navijao da ih promaši, a nije ih promašio ni protiv ZND-a u onom čudnom polufinalu olimpijskog turnira u Barceloni, kad je Hrvatska njegovim bacanjima pobijedila u utakmici koju je prema svim zakonima logike trebala izgubiti.
Bio je jedan od onih koji se rađaju jednom u stotinu godina, oduševljavao je svojim igrama, ali i odnosom prema sportu. Jednostavan, pomalo samozatajan i skroman za popularnost kakvu je uživao. Živio je za košarku i za sport, bio je i ostao istinska legenda, nadahnuće generacijama i simbol hrvatskoga sporta.