What happens in Twin Peaks, never stays in Twin Peaks
Par stvari oko kojih bi mogli lako da se složimo (?):
1. Prva sezona Twin Peaks nema mesto samo u svetskoj TV antologiji, nego i među najvećim vizuelnim umetnostima uopšte.
2. Druga sezona Twin Peaks je dosta razvučena, ne toliko zanimljiva i definitivno se ne gleda sa toliko entuzijazma koliko prva.
3. Nijedna druga serija nije umela toliko sa zvukom i muzikom koliko Twin Peaks.
Par stvari oko kojih bi mogli da se malo teže složimo (?):
1. Koliko god da je bilo razloga (i naše želje) da David Lynch (do)snimi novi nastavak Twin Peaksa, toliko je bilo i razloga (i naših strahova) da nikada to ne uradi.
2. Ono “šta” se dešava u seriji Twin Peaks (a i u samom gradiću) nije bitno.
3. Ono “kako” se nešto dešava u seriji Twin Peaks (a i u samom gradiću) je najbitnije od svega.
4. Twin Peaks: The Return se baš i ne dešava u Twin Peaksu.
I još jedna stvar oko koje se sigurno nećemo složiti (?):
Niko ne zna šta se stvarno desilo/izdešavalo u ovoj poslednjoj sezoni. Niko. Uključujući i Lyncha i pobratima mu Marka Frosta.
Sad bi mogli da počnemo od kraja. Kraja ovog teksta, a ne serije.
Dobro je da je Lynch snimio novi serijal Twin Peaks. Ali i podjednako loše i za njega i za buduće TV produkcije sa radikalnijim ambicijama. “Povratak” u Twin Peaks je ono što nam je svima, svih ovih 25 godina trebalo, iako ga, de facto, i nismo dobili. Međutim, Lynch je, kao reditelj svih 18 epizoda (na stranu sve ostale angažovanosti na istoj), pokazao koliko mnogo maštovit čovek može sa nekakvim vrlo jednostavnim rešenjima. Njegovi omaži i parafraze Meliesa, nemog filma uopšte, ranog ekspresionističkog filma (naročito Langa) i usklađivanje sa svojim, nespornim, naslednicima poput Kanađanina Guy Maddina i njegovim postmodernim interpretacijama svega pomenutog, rezultirali su serijom punom sirovih kreativnih rešenja koja oduzimaju dah (i ovde ne mogu da odolim da ne kažem da je u poslednje dve epizode overdouz istih bio kontraproduktivan). Lynch je još jednom uradio na televiziji što niko nije, a to je u okruženju ovog, sad već dvodecenijskog, “Zlatnog doba” iste dvostruko impresivnija i značajnija stvar. Lynchov genij u tim slučajevima išao je po tankoj liniji između podsmehivanja, skoro ruganja, gledaocu (možda i konceptu samog Twin Peaksa) i želje da se ovom zablokiraju sva čula.
S druge strane, kao što rekoh, ovaj Twin Peaks, sa svom mogućom slobodom koju je Showtime (očigledno!) dao Lynchu, pre će se uzimati kao primer da “višak slobode” nije uvek ono što treba priuštiti autoru. Twin Peaks: The Return je, koliko ga god neki od vas voleli, ipak, bio prehermetično iskustvo, naporno za praćenje i ne toliko zahvalno u slučaju da ste uspeli da poklonite svu vašu pažnju. Ali, o manama i vrlinama ću još kasnije, ovde želim da poentiram pre argumentacije. Twin Peaks: The Return je svojevrstan “fuck off”- ustaljenim TV dramaturgijama, modelima produkcije, demonstiranim načinima pričanja priče, TV gledaocu (onom prosečnom čije se gledanje meri), Holivudu i svima koji su mu okrenuli leđa, kompromisu. Bojim se da to napišem, ali Twin Peaks: The Return je ono kako je Lynch zaista želeo da ga napravi. Možda ne i onomad, ali definitivno 2017. I još više se bojim da mu niko na osnovu ovakvog kambeka neće ponuditi sledeći posao.
Nemam nameru da se bavim teorijama i tumačenjima šta se (stvarno) desilo u ovoj sezoni. Za tako nešto prvo bih morao da barem još 2-3 puta odgledam sve epizode (za šta nikada neću imati vremena), da na papir stavim sve detalje, kako bih mogao da operišem njima, da malčice prosurfujem Internetom i raspitam se kod boljih stručnjaka šta neke stvari znače i kako ih oni vide… Izvolite, niko vam ne brani.
Ako mogu da konstatujem očigledno, onda bih sve što se desilo u ovoj sezoni opisao kao dva paralelna roud muvija, jedan “dobrog”, drugi “lošeg” Douglasa Coopera, koji od trenutka kada su razdvojeni i vraćeni “na Zemlju” idu ka trenutku svog ponovnog spajanja, i usput sreću ljude i iniciraju različite vrste događaja. Količina tih novih ljudi, njihova hronična neobičnost (čak i za Lynchove standarde), dramaturški je postupak koji obično krasi roud muvije. Tome što se oni sreću u Twin Peaksu čak ne bih pridavao posebnu simboliku (uprkos naslovu serije), jer bizarnije stvari od tog susreta dešavale su se i na drugim lokacijama (uključujući i zamkove na nebu). Na samom kraju, Cooperove nastavljanje avanture implicira da je on zapravo u misiji spasavanja Laure Palmer (nemogućoj misiji, dakle) i u toj poslednjoj epizodi više od ičega drugog skicirano je šta bi sve moglo da se dešava u nekoj eventualnoj sledećoj sezoni, gde je putovanjem kroz vreme otvorena još jedna dimenzija bavljenja misterijama Twin Peaksa.
Pitanja koja ostaju neodgovorena i nakon poslednje epizode najčešće se tiču niza likova i dešavanja kojima je Lynch posvetio “tek” nekoliko scena, a koji nisu našli svoje, barem ne vidljivo, mesto u nemogućoj Twin Peaks slagalici. Dekodirati ih jedno po jedno, nažalost, za mene nije način na koji uživam u stvarima. Sorry.
Moja osnovna zamerka ovom, a u odnosu na “onaj” Twin Peaks, odnosi se na likove tj nedostatak istih. Istina, Lynch nas je u ovoj sezoni zatrpao gomilom novih junaka, od kojih su neki uspeli da nađu svoj emesto u radnji, ali većina njih bila je samo dramaturški dekor, da se ne lažemo.
Sa izuzetkom Coopera, samo donekle Laure Palmer i zamenika Hawka, većina “starih” junaka nije imala skoro apsolutno nikakvu svrhu, smisao još manje. Svi oni ostavljeni su mahom tamo gde su i bili (neki čak i do nivoa parodije, poput hotelijera Bena Horna) i više od svega služili su za nostalgično lociranje Twin Peaksa i njegovu na-jedvite-jade navučenu ulogu u celoj priči. Neki, poput (zastrašujuće mlado-sedo izgledajućeg) Bobby-ja uspeli su da se vežu za glavno tkivo priče nove sezone (otac ga je kao malog vodio do one kapije u druge dimenzije u šumi). Ali većina je ostala vezana za iste rutine postavljene u originalnom serijalu, dok su napravljeni pomaci (obično kroz “mlađe naraštaje”) pokazali da Twin Peaks nije ostao u svojoj mističnoj idili, već da je i njime projurila tranziciona pošast razgoroparađenog kapitalizma. Drugim rečima, mladi Tvinpikšani postali su sebični, hladni i okrutni. I raskorak između njih i stare garde deluje veći nego što je bio između Laure Palmer, kao pionira “novih vremena”, i tadašnjih stanovnika.
I dok smo u originalnim epizodama imali vremena da lagano upoznajemo junake i uživljavamo se u njihove likove i živote, to sada apsolutno nije bio slučaj. Od svih likova u ovoj sezoni rekao bih da sam se najviše zbližio sa krimi “Stanlijem i Olijem” tj braćom Mitchum, koji su u ovoj sezoni odigrali apsurdno nebitne epizodiste. Ali su zato bili ljudi od krvi i mesa, čak i komični u tome. Pored njih, Lynchov Gordon Cole je zavidnom količinom vremena na ekranu postao “verovatniji” nego što je pre bio. Kao što rekoh novi junaci jednostavno nisu imali dovoljno vremena da zažive i postanu nešto više od “mističnih trikova”, dok su oni stari, ponekad i cinično (kao u slučajevima Andy-ja i supruge mu Lucy), bili kao neodlepljivi deo stare lutkarske postave koji je tom prostom “vezanošću za mesto” ostao i u ovoj priči.
Ako bih nekoga morao da izdvojim to bi bila FBI agentica Tammy Preston koju je igrala Lynchova muza i pulenica Chrysta Bell. Njeno naglašeno zanosno njihanje kukovima definisalo je njen lik više nego irelevatne replike kojima joj je Lynch zatrpao usta. U njenom liku bilo je nečega od starog sjaja i elegancije Twin Peaksa, neobjašnjene nemističnosti. Poput Coleovog slušnog aparata. Neke stvari jednostavno budu nekakve i to samo doprinosi aromi.
U ovoj sezoni, uprkos Cooperovim grljenjima sa Naomi Watts i (seksom sa) Laurom Dern nije bilo strasnih ljubavi, veza osuđenih na propast, uzdaha, gubljenja tla pod nogama. To je postalo još očiglednije u reciklaži kadrova rastanka Laure Palmer i tupavog Jamesa. Tu kombinaciju fatalnosti, očaja, strasti, unutrašnjih borbi, Lynch skoro i da nije pokušavao da dočara u novom serijalu. Što i ne bi bio problem da je probavao bilo šta drugo. Twin Peaks: The Return je, barem što se odnosa među likova tiče, bio samo dramaturški funkcionalno kombinovanje koje je onaj pomenuti roud muvi gurao napred. Emocionalne interakcije ili impakti uredno su izostajali.
Moja druga zamerka vezana je za samu ideju tj smisao tj “ono što danas mislimo kad stvari nazovemo ili okarakterišemo kao ‘tvinpiksovske'”. Ja pod tim mislim na tip misterije koja skoro da sama sebi služi tj ne pretenduje da se objasni. Otuda mi ni malo nije prijalo što je, praktično, cela nova sezona bila jedno dugo samo-objašnjavanje, razbijanje misterije. Sve sa, skoro apsurdno komičnim, Coleovim rezimiranjem. I čak bih rekao da je Lynch taj proces duboko u sebi osećao kao neprirodan, pa ga je neprekidno zatrpavao sitnijim, nebuloznijim misterijama ne bi li održao stvarni duh svog dela.
Kada su stvari u svom odmrsivanju stigle do toga da Freddie treba da zamahne svojom “nepobedivom desnicom” i raspali zlo u okamenjenoj, samopokretnoj steni, stvarno nisam znao da li da se smejem (a smejao sam se) ili da plačem (a plakalo mi se). Skoro kao kada Weiner na kraju Mad Men insinuira da je Don autor one kultne (a ultraantimedmenovske) kampanje za Coca-Colu. Zar je sve vodilo ka ovome? Nemam ništa protiv da je Twin Peaks (2.0) komedija, kao što su poluzačuđeno-poluzlurado neki kritičari komentarisali, ali ako bi se iz ove teze i dala utvrditi izvesna koinzistentnost u prisustvu “komičnog” tokom cele sezone, nisam siguran da je to delo zaslužilo da bude brendirano istim imenom kao i serija koja nam je bukvalno otvorila drugu TV dimenziju na početku devedesetih. A još manje želim da razmišljam na temu da je Lynch ovom sezonom iskoristio priliku da se nasmeje i na naš i na svoj račun.
O raznim još stvarima moglo bi se pisati i pisaće se, ali ja bih na kraju ovog teksta da još pomenem i muziku. Koja je u originalnoj seriji imala ključnu ulogu, kao melem vodilja za naša osećanja i kao pauza za slaganje utisaka tokom nastupa Julee Cruise u Roudhausu. Ovaj put, Lynch se opredelio da skoro svaku epizodu završi pesmom pre svoje radikalno-retro odjavne špice. Bez obzira što se Audrey-in, ovaj put uznemirujući za gledanje, “trejdmark” ples odigrao u Roudhausu, ovo mesto je mahom bilo otuđeno parče prostora, nešto kao “drugi studio” u koji smo se uključivali na kraju priče u onom glavnom. Izbor nastupača je bio Lynchova lista “fejvoritsa”, a na mene je najveći utisak ostavio spontani, Bacharachovski nastup samog Angela Badalamentija. Tih i takvih neočekivanih bežanja od zvuka koji je u međuvremenu izrastao u “tvinpiksovski” bilo je premalo. Iako je muzika nesporno bila lepa i prijatna.
Voleo bih da više nikada ne bude novih epizoda Twin Peaksa. Jer mi se čini da je ovo mesto lepše živelo u našim snovima i sećanjima, nego u (novoj) Lynchovoj javi.
Slobodan Vujanović