Prevoditeljska pravila pročitajte ovdje.
Listu najnovijih prijevoda možete pogledati ovdje.
Kako do titla? Pročitajte ovdje.

Autor Tema: Filmovi  (Posjeta: 702934 puta)

0 Članova i 4 Gostiju pregledava ovu temu.

Offline Bon

  • TDDCrew VIP
  • *****
  • Postova: 1070
  • Spol: Muški
  • cinik
  • Lokacija: Srem
Odg: Filmovi
« Odgovori #3030 u: Siječanj 10, 2023, 21:38:48 poslijepodne »
https://www.imdb.com/title/tt12593682/ Bullet Train pogledao sam par tako nekih aktuelnih filmova i negde mi ni1 nije ostavio utisak da bi išta napisao. Ovaj me je makar donekle zabavio. Ima taj neki tarantinogajričovski sklop. Mada je vidim neki japanski izvornik priče. To objašnjava dosta npr teatralnost likova. Na žalost gluma nije negde dala dobro podlogu za to.
Ovaj film je kao oni neki manji objekti u Kajperovom pojasu. Vrlo slabe sile ipak nekako održavaju celu stvar u komadu.

Offline omar little

  • Razina 3
  • *****
  • Postova: 119
  • Lokacija: srbija
Odg: Filmovi
« Odgovori #3031 u: Siječanj 20, 2023, 11:02:14 prijepodne »
https://www.imdb.com/title/tt11813216/?ref_=nv_sr_srsg_0

The Banshees of Inisherin je novi film Martina McDonagha čije je prethodno ostvarenje Three Billboards Outside Ebbing, Missouri dobilo dva Oskara, ali je u srca mnogih zaljubljenika ove umetnosti ušao kroz svoj dugometražni prvenac In Bruges, van i svevremensko bajkovito remek-delo. Udarni dvojac iz Briža (Colin Farrell i Brendan Gleeson) je upario i u ovom filmu.
Da bi se The Banshees of Inisherin bolje razumeo, valjalo bi znati ponešto o građanskom ratu u Irskoj s početka prošlog veka, a posebno o dve godine (1922-1923) nakon nagodbe sa Englezima. Tada dolazi do raskola unutar irskog društva i vojske i dojučerašnji saborci postaju najljući neprijatelji. U atentatu gine i čuveni Michael Collins (topla preporuka za istoimeni film iz 1996. za one koji ga još nisu gledali), dotadašnji vođa irske pobune. Zlo koje je tada nastalo traje i do današnjih dana.
Dvojica prijatelja Colm i Padraic u jednom trenutku prestaju da budu prijatelji. Tako odlučuje Colm kojem je isprazno čavrljanje sa Padraicom postalo dosadno i pomislio je da je krajnje vreme da pokuša da u životu ostavi kakav ozbiljniji trag, prvenstveno kroz stvaranje muzike za šta poseduje određeni talenat. S druge strane, Padraic smatra da je ljudska vrlina (biti fin) dovoljna da životu podari smisao. On se ne miri sa Colmovom odlukom i loši događaji eskaliraju.
Gledano sa strane, obojica mogu biti u pravu. U pitanju su dva različita egzistencijalna koncepta i oni nužno ne moraju biti u sukobu. Takođe, Colm ima puno pravo da bude s kim hoće i ne bude s nekim s kim ne želi, kao što je legitimna Padraicova želja da izgladi odnose i situaciju vrati na poziciju u kojoj se najbolje snalazio. Pa ipak… Krv je potekla. McDonagh pokušava da dokuči upravo te momente koji nas razdvajaju do tačke kada jedini izlaz koji vidimo je uništenje.
Dva sporedna, a opet veoma dominantna lika Siobhán, Padraicova sestra i Dominic, lokalno spadalo sa problemima u razvoju (u odličnim tumačenjima Kerry Condon i Barry Keoghana) su osobe koje ostrvo odbacuje i njihov odlazak je jedina mogućnost. I njihova sudbina, odnosno različita rešenja kojima pribegavaju upotpunjuju početnu metaforu Irske u konfliktu. Na kraju ostaju samo dva glavna junaka izranjavana i ogaravljena, svesna da su otpočeli sukob koji traje dokle budu trajali i oni, kao i matora banši koja predskazuje smrt.
Ja nisam banši i ne mogu da predvidim da li će ovaj film dobiti Oskara, ali mi se čini da ga je Martin McDonagh imao na umu više nego kad je radio na svom prethodnom ostvarenju. Sve je tu: “teška” tema, ispeglani dijalozi, spori kadrovi, fascinantni pejzaž, probrana muzika… Pa. srećno! Iako će mi ovo biti jedan od boljih filmova koje ću odgledati ove godine (istini za volju, nisam baš nešto produktivan po tom pitanju), In Brugges ostaje nešto najbolje što je McDonagh potpisao.

Offline Bon

  • TDDCrew VIP
  • *****
  • Postova: 1070
  • Spol: Muški
  • cinik
  • Lokacija: Srem
Odg: Filmovi
« Odgovori #3032 u: Siječanj 24, 2023, 20:53:08 poslijepodne »
Mad Heidi od potencijalno dobre ideje ispao katastrofalno loš film. Makar ono koliko sam izdržao.

Offline atma

  • Razina 2
  • ***
  • Postova: 67
  • Spol: Muški
  • Just keep swimming
  • Lokacija: Croatia
Odg: Filmovi
« Odgovori #3033 u: Siječanj 26, 2023, 16:09:45 poslijepodne »
quote author=omar little

lijepo si to napisao... ipak smatram važnim dodati još poneki dojam koji sam stekao nakon što sam pogledao film. U ovom djelu, čini mi se, autor je u potrazi za onim - što je zapravo umjetnik i umjetnost?
Kroz priču o dva prijatelja i građanski rat, što si ti sve dobro naveo, pojavljuje se ono demonsko, razarajuće a opet i nešto novo proizlazi iz toga. Umjetnik je proklet, ne može stvarati kad je sve oko njega u jednom redu, miru, kad ima prijatelja koji je patološki nepromjenjiv i u jednom trenutku mu se čini da samo crpi energiju iz njega. Ništa ne ostaje za stvaranje u tom uređenom svijetu blebetanja uz pivo i neizazvane dobrote. Kako je rekao Voltaire "i za skromnost treba razlog"... ne možeš biti skroman bez povoda, to je onda samo slabost.
Mislim, čovjek promatra okolinu, ponešto eto shvati, često pogrešno ali ovdje mi je jasno da ne možeš biti umjetnik s ženom, dvoje djece, psom, roštiljem, novim Renaultom i hrpom dobrih prijatelja. To je svakako lijep život ali vratimo se na ono da u umjetnosti uvijek mora biti nečeg demonskog. Sad stavljam Bareta (Majke) na zid, pogledaj ga, taj je uništio sve koje je mogao oko sebe (poznajem ga), navukao ženu na drogu i ona se predozirala, sina nije pošteno vidio dvadeset godina, loše se ponašao prema članovima Majki godinama, podcijenivao ljude i živio sam kao Zaratustra u pećini. Međutim u svem tom neredu intimnog života rastao je umjetnik Bare, koji je stvarao novu ljepotu i kvalitetu iz pepela i pakla vlastita života.
Sad je pitanje mogu li takvi tipovi bez destrukcije stvarati i biti umjetnici? Mislim da mogu, ali baš u ovom filmu je redatelj i scenarist (jedna osoba) pokazao koliko je to teško i nemoguće. Uvrijediti tako prijatelja, i reći mu da mu nikada ništa nije značio nakon 30 godina paklena je stvar. On je mučen unutarnjim porivom stvaranja i neumitnim prolaskom vremena, on gubi vrijeme na zemlji i muči ga to što ima za reći a ne može. To su demoni umjetnosti i procesa stvaranja, svatko ima svog Salierija kraj uzglavlja koji mu šapće.... Naravno, na kraju moraš platiti cijenu za ono što si stvorio i za sva pitanja koja si postavio, moraš razoriti dotadašnji sklad proticanja vremena, jer nakon svega povratak u naivnost nije moguć, lončić se razbio....
Eto, ovo sam htio dodati jer mi se učinilo važnim da ukažem na tu autorsku potrebu objašnjavanja umjetničkog stvaranja...
Rezati si prste samo je atraktivnije i slikovitije (filmski jako) od ne manje mentalne muke koju čovjek mora istrpiti u ovom svijetu punom ispraznih i"dobrih" ljudi...
pozdrav...

Offline omar little

  • Razina 3
  • *****
  • Postova: 119
  • Lokacija: srbija
Odg: Filmovi
« Odgovori #3034 u: Siječanj 27, 2023, 10:56:36 prijepodne »
quote author=omar little

lijepo si to napisao... ipak smatram važnim dodati još poneki dojam koji sam stekao nakon što sam pogledao film. U ovom djelu, čini mi se, autor je u potrazi za onim - što je zapravo umjetnik i umjetnost?
Kroz priču o dva prijatelja i građanski rat, što si ti sve dobro naveo, pojavljuje se ono demonsko, razarajuće a opet i nešto novo proizlazi iz toga. Umjetnik je proklet, ne može stvarati kad je sve oko njega u jednom redu, miru, kad ima prijatelja koji je patološki nepromjenjiv i u jednom trenutku mu se čini da samo crpi energiju iz njega. Ništa ne ostaje za stvaranje u tom uređenom svijetu blebetanja uz pivo i neizazvane dobrote. Kako je rekao Voltaire "i za skromnost treba razlog"... ne možeš biti skroman bez povoda, to je onda samo slabost.
Mislim, čovjek promatra okolinu, ponešto eto shvati, često pogrešno ali ovdje mi je jasno da ne možeš biti umjetnik s ženom, dvoje djece, psom, roštiljem, novim Renaultom i hrpom dobrih prijatelja. To je svakako lijep život ali vratimo se na ono da u umjetnosti uvijek mora biti nečeg demonskog. Sad stavljam Bareta (Majke) na zid, pogledaj ga, taj je uništio sve koje je mogao oko sebe (poznajem ga), navukao ženu na drogu i ona se predozirala, sina nije pošteno vidio dvadeset godina, loše se ponašao prema članovima Majki godinama, podcijenivao ljude i živio sam kao Zaratustra u pećini. Međutim u svem tom neredu intimnog života rastao je umjetnik Bare, koji je stvarao novu ljepotu i kvalitetu iz pepela i pakla vlastita života.
Sad je pitanje mogu li takvi tipovi bez destrukcije stvarati i biti umjetnici? Mislim da mogu, ali baš u ovom filmu je redatelj i scenarist (jedna osoba) pokazao koliko je to teško i nemoguće. Uvrijediti tako prijatelja, i reći mu da mu nikada ništa nije značio nakon 30 godina paklena je stvar. On je mučen unutarnjim porivom stvaranja i neumitnim prolaskom vremena, on gubi vrijeme na zemlji i muči ga to što ima za reći a ne može. To su demoni umjetnosti i procesa stvaranja, svatko ima svog Salierija kraj uzglavlja koji mu šapće.... Naravno, na kraju moraš platiti cijenu za ono što si stvorio i za sva pitanja koja si postavio, moraš razoriti dotadašnji sklad proticanja vremena, jer nakon svega povratak u naivnost nije moguć, lončić se razbio....
Eto, ovo sam htio dodati jer mi se učinilo važnim da ukažem na tu autorsku potrebu objašnjavanja umjetničkog stvaranja...
Rezati si prste samo je atraktivnije i slikovitije (filmski jako) od ne manje mentalne muke koju čovjek mora istrpiti u ovom svijetu punom ispraznih i"dobrih" ljudi...
pozdrav...

Ovo je svakako slojevit film koji bi mogao da se sagleda iz raznih uglova, ali suštinski ti si apsolutno u pravu. Osnovni motiv jeste istraživanje stvaralačke snage umetnosti i borba sa komformizmom koji je sputava. Moguće je da je McDonagh tokom rada shvatio da bi iz ove priče mogla da se izvuče još poneka metafora te da je zato smešta u 1923. sa tutnjavom topova u pozadini, no pokretačka vodilja jeste ono što si ti prepoznao. Sledeći tvoju misao napravio bih i dodatni korak, istina nedovoljno promišljen, da Padraic zapravo nije prijatelj koji ga ometa u kreativnoj misiji, već je on Colmova druga strana bića, onaj deo okrenut svim zemaljskim blagodetima, površnosti i ispraznosti te da sve vreme zapravo svedočimo unutrašnjoj borbi umetnika u kojoj nastajaće delo traži žrtvu bez koje ne može ugledati svet. Tako shvaćeno i to Colmovo „podizanje uloga“ dobija pun smisao jer u borbi sa spoljnim protivnikom autodestrukcija nema smisla, ali u borbi sa samim sobom to može biti adekvatna kazna za svaki kompromis zbog koje će trpeti umetnički izražaj. Ja ne znam zašto je Van Gogh sebi odsekao uvo, ali nije nemoguće da je bio podstaknut baš borbom koju vodi i Colm.
Uvek sam bežao od umetnosti koja se bavi umetnošću. Razlog je jednostavan. Mogao sam da se poistovetim i sa žacama i kriminalcima, mogao sam u sebi da pronađem i vrednog naučnika i neopasuljenu seljačinu, međutim umetnika u sebi sam ubio još u fetusu. Klasičan abortus. Na stranu nedostajući talenat, razlog je više na tragu onih reči pukovnika Sladea (valjda se tako zove lik kojeg glumi Al Pacino u Scent of a Woman), pokušaću da se prisetim: „Uvek sam, bez izuzetka, znao koji je pravi put i uvek sam birao onaj lakši. Zašto? Zato što je tako prokleto teško! (biti ispravan...)“ I zaista mi se čini da je najteže u životu biti umetnik. I političar. Naravno, mislim na retke umetnike koji su beskompromisni, iskreni i istiniti i one još ređe političare koji bi i na štakama išli ka metku. Meni je previše primamljiva i porodica, i taj novi reno, i roštilj i sve što si napisao, a što bi u datom momentu moralo da se povuče pred umetničkim izrazom koji ne bi istrpeo nikakav vid kompromisa. Ili bi bio ćorak. Naravno, reno ne znači mnogo bez muzike u njemu, muzika ide i uz roštilj, porodično ćemo gledati filmove i preporučivati knjige, ali kao što zatvaram oči pred mučnom sudbinom životinja koje nameravam da pojedem,  tako zatvaram oči i na teskobu, patnju i konflikte umetnika čijih sam proizvoda konzument. Do zla boga sam sebičan i lenj. Da se poslužim rock ikonom koju si prizvao na ove strane: Dopustiću sebi i da zasvijetlim, ali sam oduzeo sebi mogućnost da sijevam.

Offline atma

  • Razina 2
  • ***
  • Postova: 67
  • Spol: Muški
  • Just keep swimming
  • Lokacija: Croatia
Odg: Filmovi
« Odgovori #3035 u: Siječanj 27, 2023, 14:37:01 poslijepodne »
da, da i da... razumijem te, ti si svjestan, to je dovoljno za nas, ali za ostale previše jer uvijek je u pitanjau ISTINA, kad je umjetnost u pitanju uvijek je istina na zidu, istina se teško podnosi i zato svi govore kako im je umjetnost "teška, nerazumljiva i nepodnošljiva"... i osjećaji naravno, jer ako djelo nije uspjelo probuditi u tebi osjećaje, ono je nevažno, ona ne smiju biti petparačka ( ovaj srpski termin mi se beskrajno dopada) kao u jeftinim, ljubavnim i ostalim filmovima ili romanima, osjećaj ne smije biti ono što mi želimo nego ono što mi jesmo, vidimo i razumijemo.... uvijek sam se pitao - treba li vlastitoj djeci tumačiti istinu, razmankuti zavjesu iza pozornice, pa da budu nesretni cijelog života ili ih lagati, ona mogu sretnije tada živjeti, u jednoj vrsti iluzije i laži.
Ali svatko svoj prag sam prelazi i nema natrag, koliko puta sam htio čitati Alana Forda ili Blueberya s onim zanosom koji sam imao kad sam bio tinejđer, ali ne ide, ne mogu, prošlo vrijeme, crta je prijeđena i nema nazad.
Umjetnik nema izbora, ako je pravi stvaraoc. Sve će žrtvovati za ono što mora da kaže, naslika, snimi, oblikuje, ispriča.... Talent i obrazovanje ga tjeraju na to.....
nema škole za umjetnost, imamo talent ili ga nemamo....
Vrlo važno, škola i obrazovanje se razlikuju, to su dvije kategorije. Školujemo se uvijek u grupi, ono je ograničeno i glavni zadatak školovanja je da se odreknemo vlastitih iluzija o životu. Ako to sistem nije uspio, školovanje je propalo.
Obrazovanje traje cijeli život, i obrazujemo se isključivo sami. Zato ne možemo reći za nekoga tko je završio škole da je obrazovan dok nam on to ne dokaže.
I na kraju zato ne postoje umjetnički fakulteti samo akademije koje razvijaju već postojeći talent i daju mu alate za razvijanje. Fakultet uči od početka a Akedemija prihvaća samo talente. Tako bi bar trebalo biti.
Ne trebamo svi biti umjetnici, nikako ne bih žrtvaovao vlastitu djecu, prijatelje, reno ili ženu za taj cilj, ali biti svjestan ove činjenice je veliko postignuće, bar za mene.
Dovoljno je što uživamo u svim tim veličanstvenim, neprolaznim djelima. Ponekad smo jadni i osjećamo se mizerni zbog toga, ali darove koje dobijamo za uzvrat su neprocijenjivi. Ili nam se bar tako čini, uglavnom, prešli smo prag i nema nazad.... pozdrav...