Pročitala
Lovca na umove, poznatijeg i kao
Mindhunter 
knjiga koja je poslužila kao insipiracija za istoimenu seriju.
Jedan od retkih slučajeva gde je ekranizacija daleko bolja od knjige. Nemam pojma ni da li da preporučim knjigu ili ne, bolje gledajte i
Criminal minds nego da čitate ono. To je samo moje skromno mišljenje. Možda sam imala prevelika očekivanja, nemam pojma, ali knjiga je neverovatno površna. Kreće s sa biografijom autora, neke sitnice i anegdote iz njegovog detinjstva, kako je krenuo da studira veterinu, kako je slučajno došao do toga da postane agent FBI-ja, pa na sve to još bio jedan od osnivača jedinice za analizu ponašanja. Sve je to bajno i divno, ali da je reč o izmišljenom liku, mislim da bi na
Goodreads-u ova knjiga imala ocenu 1.2 ili tako nešto - svakako ne veću od jedan i po, jer stvarno deluje naivno.
Mislila sam da će se makar malo više opisivati proces profilisanja ili makar poteškoće na koje su nailazili u prihvatanju onoga što rade (kao što je prikazano u seriji), ali jok. Nakon dela o tome kako je on od običnog deteta iz sirotinjskog kraja Njujorka postao osnivač nauke koju danas znamo kao bihevioralna analiza (ili kako već) sa malim intermecom o tome kako je on čitav svoj život "profilisao" ljude i to koristio za rešavanje pljački banaka po Detroitu kreće ređanje mase slučajeva koje je on rešio. To izgleda ovako: "zvala me policija, ja pogledao slike i rekao da traže takvog i takvog čoveka i da mu postave takvu i takvu zamku. Odma' ga uhvatili". U jako malom broju slučajeva daje neku pozadinu, motiv, objašnjenje. Zato mi deluje naivnije nego
Criminal minds. Uzgred, čovek nije naveo nijedan svoj neuspeh izuzev toga što nije uspeo da uhvati Ubicu sa reke Grin (naravno, ne njegovom greškom, je li...) i nekog lika koji je trovao ljude tako što je sipao otrov u kapsule Tilenola. No, isprofilisao je Džeka Trboseka, pa mu se ova dva neuspeha opraštaju, jer je od mogućih krivaca za koje se danas zna on rekao ko je verovatno bio pravi Džek Trbosek.
Nekako mi je sve to prenaduvano, ono kao, nije čovek nego kiborg koji izbacuje profile k'o kad ukucaš brojeve i računsku operaciju u digitron, pritisneš dugme i dobiješ tačan rezultat. Kontam da nije Džon Daglas lično pisao tu knjigu, nego da je za to unajmljen profesionalni pisac, ali to ne samo da je moglo mnogo bolje, nego je i moralo biti mnogo bolje. Možda promenim mišljenje kad pročitam nešto drugo u čemu je učestvovao Džon Daglas sa drugim piscem, u planu mi je
Inside the mind of BTK, tu je sarađivao sa nekim drugim. Ako i to ispadne ovako, u najmanju ruku, napisano za šesnaestogodišnjake koji se lože na to da postanu kriminolozi, dižem ruke i nadam se da će Finčer naći vremena da odradi ostale tri sezone serije koje je obećao.