quote author=omar little
lijepo si to napisao... ipak smatram važnim dodati još poneki dojam koji sam stekao nakon što sam pogledao film. U ovom djelu, čini mi se, autor je u potrazi za onim - što je zapravo umjetnik i umjetnost?
Kroz priču o dva prijatelja i građanski rat, što si ti sve dobro naveo, pojavljuje se ono demonsko, razarajuće a opet i nešto novo proizlazi iz toga. Umjetnik je proklet, ne može stvarati kad je sve oko njega u jednom redu, miru, kad ima prijatelja koji je patološki nepromjenjiv i u jednom trenutku mu se čini da samo crpi energiju iz njega. Ništa ne ostaje za stvaranje u tom uređenom svijetu blebetanja uz pivo i neizazvane dobrote. Kako je rekao Voltaire "i za skromnost treba razlog"... ne možeš biti skroman bez povoda, to je onda samo slabost.
Mislim, čovjek promatra okolinu, ponešto eto shvati, često pogrešno ali ovdje mi je jasno da ne možeš biti umjetnik s ženom, dvoje djece, psom, roštiljem, novim Renaultom i hrpom dobrih prijatelja. To je svakako lijep život ali vratimo se na ono da u umjetnosti uvijek mora biti nečeg demonskog. Sad stavljam Bareta (Majke) na zid, pogledaj ga, taj je uništio sve koje je mogao oko sebe (poznajem ga), navukao ženu na drogu i ona se predozirala, sina nije pošteno vidio dvadeset godina, loše se ponašao prema članovima Majki godinama, podcijenivao ljude i živio sam kao Zaratustra u pećini. Međutim u svem tom neredu intimnog života rastao je umjetnik Bare, koji je stvarao novu ljepotu i kvalitetu iz pepela i pakla vlastita života.
Sad je pitanje mogu li takvi tipovi bez destrukcije stvarati i biti umjetnici? Mislim da mogu, ali baš u ovom filmu je redatelj i scenarist (jedna osoba) pokazao koliko je to teško i nemoguće. Uvrijediti tako prijatelja, i reći mu da mu nikada ništa nije značio nakon 30 godina paklena je stvar. On je mučen unutarnjim porivom stvaranja i neumitnim prolaskom vremena, on gubi vrijeme na zemlji i muči ga to što ima za reći a ne može. To su demoni umjetnosti i procesa stvaranja, svatko ima svog Salierija kraj uzglavlja koji mu šapće.... Naravno, na kraju moraš platiti cijenu za ono što si stvorio i za sva pitanja koja si postavio, moraš razoriti dotadašnji sklad proticanja vremena, jer nakon svega povratak u naivnost nije moguć, lončić se razbio....
Eto, ovo sam htio dodati jer mi se učinilo važnim da ukažem na tu autorsku potrebu objašnjavanja umjetničkog stvaranja...
Rezati si prste samo je atraktivnije i slikovitije (filmski jako) od ne manje mentalne muke koju čovjek mora istrpiti u ovom svijetu punom ispraznih i"dobrih" ljudi...
pozdrav...
Ovo je svakako slojevit film koji bi mogao da se sagleda iz raznih uglova, ali suštinski ti si apsolutno u pravu. Osnovni motiv jeste istraživanje stvaralačke snage umetnosti i borba sa komformizmom koji je sputava. Moguće je da je McDonagh tokom rada shvatio da bi iz ove priče mogla da se izvuče još poneka metafora te da je zato smešta u 1923. sa tutnjavom topova u pozadini, no pokretačka vodilja jeste ono što si ti prepoznao. Sledeći tvoju misao napravio bih i dodatni korak, istina nedovoljno promišljen, da Padraic zapravo nije prijatelj koji ga ometa u kreativnoj misiji, već je on Colmova druga strana bića, onaj deo okrenut svim zemaljskim blagodetima, površnosti i ispraznosti te da sve vreme zapravo svedočimo unutrašnjoj borbi umetnika u kojoj nastajaće delo traži žrtvu bez koje ne može ugledati svet. Tako shvaćeno i to Colmovo „podizanje uloga“ dobija pun smisao jer u borbi sa spoljnim protivnikom autodestrukcija nema smisla, ali u borbi sa samim sobom to može biti adekvatna kazna za svaki kompromis zbog koje će trpeti umetnički izražaj. Ja ne znam zašto je Van Gogh sebi odsekao uvo, ali nije nemoguće da je bio podstaknut baš borbom koju vodi i Colm.
Uvek sam bežao od umetnosti koja se bavi umetnošću. Razlog je jednostavan. Mogao sam da se poistovetim i sa žacama i kriminalcima, mogao sam u sebi da pronađem i vrednog naučnika i neopasuljenu seljačinu, međutim umetnika u sebi sam ubio još u fetusu. Klasičan abortus. Na stranu nedostajući talenat, razlog je više na tragu onih reči pukovnika Sladea (valjda se tako zove lik kojeg glumi Al Pacino u Scent of a Woman), pokušaću da se prisetim: „Uvek sam, bez izuzetka, znao koji je pravi put i uvek sam birao onaj lakši. Zašto? Zato što je tako prokleto teško! (biti ispravan...)“ I zaista mi se čini da je najteže u životu biti umetnik. I političar. Naravno, mislim na retke umetnike koji su beskompromisni, iskreni i istiniti i one još ređe političare koji bi i na štakama išli ka metku. Meni je previše primamljiva i porodica, i taj novi reno, i roštilj i sve što si napisao, a što bi u datom momentu moralo da se povuče pred umetničkim izrazom koji ne bi istrpeo nikakav vid kompromisa. Ili bi bio ćorak. Naravno, reno ne znači mnogo bez muzike u njemu, muzika ide i uz roštilj, porodično ćemo gledati filmove i preporučivati knjige, ali kao što zatvaram oči pred mučnom sudbinom životinja koje nameravam da pojedem, tako zatvaram oči i na teskobu, patnju i konflikte umetnika čijih sam proizvoda konzument. Do zla boga sam sebičan i lenj. Da se poslužim rock ikonom koju si prizvao na ove strane: Dopustiću sebi i da zasvijetlim, ali sam oduzeo sebi mogućnost da sijevam.
poslije popisa uloga ima jedna jako bitna scena, a za razliku od ostalih Marvelovih filmova, poslije odjavne špice nema više ničega.. uglavnom, moja preporuka, ipak je to Marvel 
za dobar film i jeste dobar 
